Gotovo svi smo nekada učestvovali u razgovoru o osobi koja nije prisutna. Nekada je riječ o bezazlenom komentaru, a nekada o kritikovanju, ismijavanju ili prenošenju tuđih tajni. Iako se ogovaranje uglavnom smatra lošom navikom, psihološka istraživanja pokazuju da razlozi zbog kojih govorimo o drugima mogu biti mnogo složeniji nego što mislimo.
Zašto nas toliko zanima šta drugi rade, kako žive i kakve odluke donose? Da li ogovaranje otkriva našu nesigurnost, potrebu za pripadanjem ili jednostavno predstavlja uobičajen način društvene komunikacije?
Naučnici koji istražuju ljudsko ponašanje došli su do zanimljivih odgovora.
Ljudi u prosjeku ogovaraju 52 minuta dnevno
Istraživanje psihologa sa Univerziteta Kalifornije u Riversajdu, objavljeno u časopisu „Social Psychological and Personality Science“, pokazalo je da učesnici u prosjeku provode 52 minuta dnevno razgovarajući o osobama koje nijesu prisutne.
U istraživanju je učestvovalo 467 odraslih osoba, čiji su svakodnevni razgovori djelimično snimani i analizirani.
Rezultati su iznenadili istraživače.
Naime, približno 75 odsto zabilježenog ogovaranja bilo je neutralno, oko 15 odsto negativno, a približno devet odsto pozitivno.
To znači da razgovor o drugim ljudima ne mora nužno podrazumijevati zlonamjernost, kritikovanje ili širenje glasina.
Psiholozi su u ovom istraživanju ogovaranje definisali veoma široko – kao svaki razgovor o osobi koja nije prisutna, bez obzira na to da li je sadržaj pozitivan, negativan ili neutralan.
Zašto imamo potrebu da pričamo o drugima?
Razlozi za ogovaranje razlikuju se od osobe do osobe i zavise od situacije.
Prema naučnom pregledu istraživanja objavljenom u časopisu „Journal of Organizational Behavior“, razgovori o odsutnim osobama mogu imati različite društvene funkcije, uključujući razmjenu informacija, povezivanje s drugima, jačanje sopstvenog položaja i stvaranje podjela u grupi.
Ponekad razgovaramo o drugima jer želimo da razumijemo određenu situaciju ili dobijemo savjet.
Na primjer, osoba koja s prijateljem razgovara o problematičnom ponašanju zajedničkog poznanika možda pokušava da shvati kako da postupi.
U drugim okolnostima, međutim, ogovaranje može služiti za omalovažavanje osobe koja nije prisutna ili stvaranje osjećaja nadmoći.
Važno je razlikovati razgovor kojim pokušavamo da razumijemo nečije ponašanje od razgovora čiji je cilj ponižavanje, ismijavanje ili narušavanje ugleda.
Može li ogovaranje biti znak nesigurnosti?
Ponekad negativno komentarisanje drugih može biti povezano s potrebom da se osoba osjeća prihvaćenije, važnije ili sigurnije u društvu.
Kada se nečija vrijednost stalno procjenjuje kroz poređenje s drugima, kritikovanje tuđih odluka ili uspjeha može postati način potvrđivanja sopstvenog položaja.
Međutim, psiholozi upozoravaju da nije opravdano na osnovu same navike ogovaranja donositi zaključke o nečijem samopouzdanju, karakteru ili emocionalnoj zrelosti.
Osobe mogu govoriti o drugima iz različitih razloga, a ista osoba u različitim situacijama može učestvovati u dobronamjernim, neutralnim i štetnim razgovorima.
Zato je mnogo korisnije posmatrati sadržaj razgovora i njegove posljedice nego svakome ko ogovara pripisivati isti psihološki motiv.
Ogovaranje može čak povezivati partnere
Zanimljive rezultate donijelo je i istraživanje Univerziteta Kalifornije iz 2025. godine, objavljeno u časopisu „Journal of Social and Personal Relationships“.
Istraživači su analizirali razgovore 76 parova i utvrdili da je češće razgovaranje o drugim ljudima bilo povezano s većim osjećajem sreće i boljom procjenom kvaliteta partnerskog odnosa.
Učesnici su u prosjeku provodili oko 38 minuta dnevno u razgovorima o drugim osobama, od čega približno 29 minuta sa svojim partnerom.
Autori smatraju da takvi razgovori mogu pomoći partnerima da razvijaju osjećaj bliskosti i zajedničkog razumijevanja društvenih situacija.
Ipak, istraživanje nije dokazalo da ogovaranje samo po sebi povećava sreću, niti je posebno utvrđivalo da li su razgovori bili pozitivni ili negativni.
Rezultati prije svega ukazuju na to da zajedničko komentarisanje društvenih događaja može biti dio svakodnevnog povezivanja među partnerima.
Kada ogovaranje počinje da šteti?
Iako razgovor o drugim ljudima nije automatski negativan, zlonamjerno ogovaranje može imati ozbiljne posljedice.
Posebno je problematično kada se šire neprovjerene informacije, iznose privatni detalji ili se osoba sistematski ismijava i isključuje iz društva.
Velika naučna analiza objavljena 2022. godine obuhvatila je 52 nezavisne studije sa ukupno 14.143 učesnika i pokazala da je negativno ogovaranje na radnom mjestu povezano s nepovoljnijim psihološkim i međuljudskim ishodima nego pozitivno ogovaranje.
Negativni razgovori mogu narušiti povjerenje među kolegama i doprinijeti stvaranju neprijatne radne atmosfere.
Zanimljivo je da nepovoljne posljedice nijesu povezane samo s osobama koje su predmet ogovaranja, već i s onima koje u takvim razgovorima učestvuju.
Ipak, istraživači naglašavaju da povezanost ne dokazuje uvijek uzročno-posljedični odnos.
Kako prepoznati kada razgovor prelazi granicu?
Nije uvijek jednostavno razlikovati bezazlen razgovor o drugima od ogovaranja koje može nekome nanijeti štetu.
Prije nego što prenesemo informaciju o drugoj osobi, korisno je zapitati se:
- Da li znam da je informacija koju prenosim tačna?
- Da li bih isto rekao ili rekla kada bi ta osoba bila prisutna?
- Da li razgovor ima korisnu svrhu ili samo podstiče ismijavanje?
- Da li iznosim nešto što mi je neko povjerio u privatnosti?
- Kako bih se osjećao ili osjećala da drugi na isti način govore o meni?
Ova pitanja nijesu psihološki test, već jednostavan način da osvijestimo sopstvene komunikacione navike.
Kada neko u našem prisustvu počne da iznosi neprovjerene ili ponižavajuće informacije, ne moramo učestvovati u tome.
Ponekad je dovoljno promijeniti temu, odbiti prenošenje glasina ili ukazati na to da ne znamo sve okolnosti nečije situacije.
Šta način na koji govorimo o drugima govori o nama?
Naši razgovori često otkrivaju šta nam je važno, kako razumijemo međuljudske odnose i na koji način reagujemo na ponašanje drugih.
Neko će u tuđem uspjehu pronaći inspiraciju, dok će ga druga osoba doživjeti kao povod za poređenje. Neko će pokušati da razumije nečiju grešku, a neko će je iskoristiti kao razlog za ismijavanje.
To ne znači da svaki negativan komentar predstavlja dokaz zavisti ili nezadovoljstva sopstvenim životom.
Kritika može biti opravdana i korisna, naročito kada upozoravamo na ponašanje koje ugrožava druge.
Ključno pitanje nije samo govorimo li o ljudima kada nijesu prisutni, već zašto to radimo, koliko su naše riječi tačne i kakve posljedice mogu imati.
Na kraju, možda nije realno očekivati da ljudi prestanu da razgovaraju o drugima. Takvi razgovori oduvijek su bili dio društvenog života.
Ali možemo birati hoće li naše riječi doprinositi razumijevanju, povezivanju i podršci ili će postati sredstvo ponižavanja i narušavanja tuđeg povjerenja.
Jer način na koji govorimo o ljudima kada nijesu prisutni može biti važan pokazatelj načina na koji gradimo odnose s onima koji jesu.
Izvori: Univerzitet Kalifornije u Riversajdu; Journal of Organizational Behavior; Organizational Psychology Review; Journal of Social and Personal Relationships.
