Tema o kojoj se malo govori, a koja gotovo uvijek počinje na isti način – samo da probam. Upravo tako marihuanu proba svaki deseti učenik u Crnoj Gori. Podaci do kojih smo došli opominju i da polovina njih ne ostane na tome, već da brzo dođu do zone visokog rizika od zavisnosti. Pitali smo struku kako da na vrijeme prepoznamo promjene kod mladih i pomognemo im, ali i kako izgleda oporavak u javnoj ustanovi na Kakarickoj gori.
“Prvi put u kontakt s psihoaktivnim supstancama dolazim u 15. godini. Samo jednom ne može da se desi. Samo jednom, kad počne da se ponavlja, to izmiče kontroli. Droga polako uzima sve djelove tebe. Najprije ona utiče na sistem za odluke i na sistem za motivaciju i sad se gasiš kao neko produktivno biće i ti postaješ samo jedna učaurena osoba koja nema nikakve ambicije za dalje u životu”, priča jedan od zavisnika.
A do toga ga je dovela potreba za bijegom od stvarnosti.
“Negdje gdje primjećujem da gubim kontrolu nad tim i da to više nije eksperimentisanje, kada kreće svakodnevno uzimanje od jutra do mraka i kao neka potreba se javlja u meni za tim i da ne mogu da funkcionišem i da pratim svoj dnevni raspored bez toga”, objašnjava korisnik usluga Kakaricke gore.
Iza njega su, godine borbe, liječenja i pokušaji da ponovo preuzme kontrolu nad sopstvenim životom.
“U ovom problemu ne može pomoći nikakva psihijatrija, nikakvi medikamenti, ovdje mora da se radi uz pomoć naših terapeuta, uz pomoću izolacije, gdje osoba ima dovoljno vremena, godinu dana ovdje da očisti svoju glavu”, kaže on.
A nakon 12 mjeseci provedenih na Kakarickoj gori, oporavak se nastavlja.
“Nakon uspješno završene godine dana, klijenti ostvaruju pravo na godinu dana nerezidencijalnog tretmana.
To podrazumijeva da se klijenti odazivaju pozivima stručnog tima na testiranja, individualne razgovore, grupne terapije i sl. Te dvije godine u kontinuitetu, u velikoj većini slučajeva, mogu biti jedan oblik garancije za neki period uspješne apstinencije”, naglašava socijalna radnica Jelena Ćorić.
Zavisnost ne mijenja samo onoga ko koristi drogu. Ona pogađa i porodicu rastrzanu između straha, nemoći i nade da će se osoba koju vole vratiti sebi.
“Porodica je na to reagovala burno, ali jednostavno, droga te zatvori u neki svoj svijet i ne daje ti da komuniciraš s njima. Jednostavno te odvoji, napravi te asocijalnim bićem, i ti si sve više i više u tom krugu i maltene postaneš bezosjećajan, biće koje ne mari za njihova osjećanja”, kaže ovaj zavisnik.
I upravo oni mogu prvi primijetiti promjene.
“Promjena tjelesne težine, crvenilo očiju, promijenjene zenice, vrlo lako će da se istaknu i podočnjaci. Možemo, naravno, da primijetimo i taj tremor, česte, možda, neke burne reakcije, nagli umor, neki blagi ili teži pad motivacije, nezainteresovanost, zatim da primjećujemo varijabilno raspoloženje, od sreće do napetosti, nervoze, tuge, radosti”, objašnjava Monika Sekulović, psihološkinja.
Radoznalost, pritisak vršnjaka, potreba za prihvatanjem ili bijeg od problema, najčešći su razlozi zbog koji mladi poežu za drogom.
“U početku je sve djelovalo kao jako eksperimentisanje. Pod izgovorom da je sve to pod kontrolom, da mogu da vladam time, da je to nešto što ne utiče na moj život, na moje razmišljanje, na moje prihvatanje u društvu”, ističe sagvornik Dnevnika.
Sekulović ističe da osnovno i jeste ta žele da se priključe i pripadaju svojim vršnjacima i da se uklope u grupu.
I Institut za javno zdravlje svjedoči koliko je upotreba psihoaktivnih supstanci među mladima ozbiljan razlog za zabrinutost.
“Najčešća droga koja se koristi jeste kanabis. A svaki 10 učenik u Crnoj Gori je probao. Na nivou EU prosjeka, taj broj je nešto veći. Među učenicima koji su koristili kanabis 47 odsto je onih koji su smješteni u visoko rizičnu kategoriju korištenja droga”, ističe Ljiljana Golubović, specijalista socijalne medicine.
Često zavisnost počinje gotovo neprimjetno, jednim „samo da probam“. A naš sagovornik je primjer koliko je važno na vrijeme potražiti pomoć.
