Partnerstvo je teško i zahtjevno, a ako tome dodamo i anksioznost ili depresiju, postavlja se pitanje – kako da se s tim nosimo? Ipak, uprkos svim izazovima, psihoterapeut Dragana Glišić podsjeća da je zajednički život temelj našeg mentalnog i fizičkog zdravlja, prenosi RTS.
„Istina je da zajednički život donosi niz kompromisa, ali on je temelj našeg mentalnog i fizičkog zdravlja. Čovjek je stvoren da bude povezan sa drugim ljudskim bićem. Kada toj povezanosti dodate ljubav, otvarate vrata za nevjerovatan lični rast. Partnerstvo nam je jednostavno potrebno, ono nas liječi i čuva. Biti sa voljenim bićem nije samo lijepo, već je ljekovito i blagotvorno”, objašnjava Glišić.
Međutim, kada u vezu uđu anksioznost i depresija, važno je razumjeti da to nisu prolazna raspoloženja niti nečija hir. Anksioznost donosi zabrinutost, napetost i duboki tjelesni strah, dok depresija preplavljuje osobu osjećajem beznađa, nesigurnosti i gubitka smisla.
„Anksioznost i depresija nisu izbor ili nečiji hir, to su ozbiljna stanja i tako ih treba shvatiti. Neko se razboli od kamena u bubregu, a neko od depresije ili anksioznosti”, ističe psihoterapeut. Ona takođe dodaje da anksioznost živi u budućnosti i pita: „Šta ako se nešto desi?”, dok depresija živi u prošlosti i govori: „Ništa nema smisla i nikada se neće promijeniti”.
U takvim okolnostima, reakcija drugog partnera je od presudnog značaja. Najgore što možete uraditi jeste da problem ignorišete ili da ga omalovažavate rečenicama poput „ne izmišljaj” ili „sve imaš”.
„Paradoksalno, problem postaje sve veći ukoliko ga ignorišemo. Ignorisanje je najgore što možemo da pružimo osobama koje se bore sa anksioznošću i depresijom. Ignorisanje stvara polje neizvjesnosti i napetosti, što anksioznu osobu čini još nesigurnijom i pojačava simptome. Depresivna osoba ignorisanje doživljava kao potvrdu svojih najgorih strahova: da je kriva, bezvrijedna i da ne zaslužuje da živi”, upozorava Glišić.
Zbog toga je informisanje prvi korak ka rješenju. Kada razlučite šta se zaista dešava u umu vašeg partnera, razumjećete da njegovo ponašanje nije usmjereno protiv vas, već da je to dio njegove unutrašnje borbe. Ipak, ovdje važi i važno upozorenje – pretjerano popuštanje može nanijeti štetu.
„Ponekad, pretjerana podrška može da odvede do toga da osoba povlađuje svom partneru u svemu i na taj način ‘hrani’ njegovu ili njenu anksioznost. Na primjer, stalno analiziranje svakog straha i dopuštanje da anksioznost diktira sve aspekte zajedničkog života. To ne pomaže nikome, već samo produbljuje problem”, objašnjava psihoterapeut.
Kada se pojave ovakvi problemi, komunikacija je obično prva na udaru, a za njom blijede emocionalna i erotska bliskost. U takvim trenucima mnogi se pitaju da li je rješenje u ostanku ili odlasku iz veze.
„Svako sam odlučuje da li će ostati u vezi sa partnerom koji se bori sa psihičkim teškoćama. Ali da, apsolutno treba zaštititi svoje zdravlje. Postavljanje granica nije sebičnost, već briga o sebi i preduslov za zdravu vezu. Ako partner prihvata da ima problem i aktivno teži da ga riješi, ova veza ima tendenciju da opstane. Međutim, ako osoba negira problem, ne preuzima odgovornost, već koristi stanje za manipulaciju i emocionalno iscrpljuje partnera, odlazak je opravdan, a često i neophodan radi očuvanja sopstvenog zdravlja”, naglašava Glišić.
Ona takođe dodaje da je signal za odlazak i situacija u kojoj partner koji pruža podršku prestaje da bude viđen u vezi ili kada i sam razvije simptome stresa, anksioznosti ili depresije.
Kako onda pomoći na zdrav način? Najvažnije je pružiti sigurnost, aktivno slušati i usmjeravati partnera ka stručnoj pomoći, ali uz jasno definisane sopstvene granice.
„Partner ne treba da preuzme ulogu psihoterapeuta, njegova uloga nije da izliječi partnera već da ga podrži i bude stabilan oslonac. Potrebno je da partner koji daje podršku bude stabilan da bi veza opstala. Stabilnost podrazumijeva da ima svoje aktivnosti i hobije, a ne da odustane od sebe zarad partnerovih potreba”, savjetuje sagovornica.
Za kraj, Dragana Glišić podsjeća na snagu ljubavi, ali i na njene realne okvire u procesu liječenja.
„Uvjerena sam da ljubav liječi. Ona nije samo prolazna emocija, već svjestan izbor i aktivan odnos prema drugom čovjeku. Kada je tako živimo, ona postaje moćno sredstvo u oslobađanju od anksioznosti i depresije. Sa druge strane, kada je stanje ozbiljno i zahtijeva stručnu pomoć, ljubav je potrebna, ali ne i dovoljna. Potrebno je da partner podrži osobu u liječenju, najčešće u psihoterapiji ili psihijatrijskom liječenju”, zaključuje Dragana Glišić.
