Pokušavate da prestanete da brinete, govorite sebi da se smirite i uporno potiskujete neprijatne misli, ali osjećaj tjeskobe postaje sve intenzivniji? Psiholozi upozoravaju da upravo pokušaj da po svaku cijenu kontrolišemo anksioznost ponekad može imati suprotan efekat.
Što više pokušavamo da se oslobodimo anksioznosti, ona ponekad postaje snažnija. Iako zvuči paradoksalno, stručnjaci za mentalno zdravlje objašnjavaju da stalna borba sa sopstvenim mislima i emocijama može dodatno pojačati osjećaj uznemirenosti.
Britanska klinička psihološkinja dr Jaime Jonsson objašnjava da mnogi ljudi godinama pokušavaju da pobijede anksioznost snagom volje, ne shvatajući da takav pristup može održavati začarani krug zabrinutosti.
Kada osjetimo strah ili tjeskobu, često pokušavamo da ih potisnemo. Međutim, time ponekad počinjemo da doživljavamo sopstvene emocije kao dodatnu prijetnju, što može pojačati stresnu reakciju organizma.
Zašto mozak reaguje na ovaj način?
Prema objašnjenju dr Jonsson, naš mozak posjeduje sistem koji nas upozorava na potencijalnu opasnost.
Taj sistem aktivira reakcije poput ubrzanog rada srca, napetosti mišića, ubrzanog disanja i pojačane budnosti.
Problem nastaje kada organizam počne da reaguje na svakodnevne stresne situacije kao da predstavljaju ozbiljnu prijetnju.
Rok na poslu, neprijatna poruka, konflikt sa partnerom ili strah od budućnosti mogu pokrenuti osjećaj uznemirenosti.
Ukoliko se zatim dodatno kritikujemo zato što smo anksiozni, stvaramo novi izvor stresa.
Tako nastaje začarani krug: osoba osjeća anksioznost, zatim se plaši sopstvene anksioznosti, a taj strah dodatno pojačava početnu nelagodu.
Najveća greška je uvjerenje da uvijek moramo biti smireni
Psihološkinja ukazuje na to da anksioznost sama po sebi nije neprijatelj.
Riječ je o prirodnoj emocionalnoj reakciji koja ima važnu ulogu u prepoznavanju opasnosti i pripremi organizma da na nju odgovori.
Međutim, kada stalno pokušavamo da uklonimo svaku neprijatnu emociju, možemo postati pretjerano usredsređeni na sopstvene simptome.
Umjesto da se bavimo svakodnevnim aktivnostima, počinjemo neprestano da provjeravamo kako se osjećamo, analiziramo misli i tražimo znakove da bi nešto moglo poći naopako.
Takvo ponašanje kod nekih ljudi može pojačati psihološku napetost.
Šta stručnjaci savjetuju?
Jedan od pristupa koji se koristi u psihoterapiji podrazumijeva prihvatanje neprijatnih emocija, umjesto stalnog pokušaja njihovog potiskivanja.
To ne znači pomiriti se sa trajnom anksioznošću, već naučiti da osjećaj zabrinutosti ne mora upravljati našim odlukama i ponašanjem.
Stručnjaci savjetuju da, kada primijetimo anksioznost, pokušamo da prepoznamo šta osjećamo, bez dodatnog osuđivanja sebe.
Od pomoći mogu biti sporo i ujednačeno disanje, usmjeravanje pažnje na sadašnji trenutak, fizička aktivnost i razgovor sa osobom od povjerenja.
Važno je i postepeno suočavanje sa situacijama koje izazivaju strah, jer njihovo stalno izbjegavanje može dugoročno održavati anksioznost.
Ovakvi pristupi koriste se i u terapiji prihvatanjem i posvećenošću, poznatoj kao ACT, čiji je cilj razvijanje psihološke fleksibilnosti.
Kada anksioznost postaje problem?
Povremena zabrinutost sastavni je dio svakodnevnog života. Međutim, ako osjećaj straha i napetosti traje dugo, remeti san, koncentraciju, partnerske odnose ili obavljanje svakodnevnih aktivnosti, preporučljivo je potražiti stručnu pomoć.
Psihoterapija, posebno kognitivno-bihevioralna terapija, može pomoći u razumijevanju i mijenjanju obrazaca razmišljanja i ponašanja koji održavaju anksioznost.
Suština je da cilj nije potpuno eliminisati svaku neprijatnu emociju, već razviti sposobnost da se sa njom nosimo bez dodatnog straha i samokritike.
Ponekad prvi korak ka smirenosti nije još veća kontrola nad mislima, već prestanak neprekidne borbe sa njima.
Izvori za uredničku provjeru: UK Inkind Psychology; NHS – Facing your fears:
