Emotivni incest predstavlja oblik nezdravog porodičnog odnosa u kojem roditelj od djeteta očekuje emocionalnu podršku, razumijevanje i bliskost kakvu bi trebalo da dobija od odraslog partnera. Iako ne uključuje seksualni kontakt, ovaj obrazac ponašanja može ostaviti dugoročne posljedice na psihološki razvoj djeteta, njegovo samopouzdanje i sposobnost uspostavljanja zdravih odnosa u odraslom dobu.
Kako objašnjava američki zdravstveni portal Healthline, emocionalni incest, poznat i kao prikriveni incest, nastaje kada roditelj počne da se oslanja na dijete kao na glavnog emocionalnog oslonca, savjetnika ili povjerenika.
Umjesto da odrasla osoba pruža djetetu sigurnost, podršku i zaštitu, dolazi do zamjene uloga: dijete preuzima odgovornost za emocionalno stanje roditelja.
Porodična terapeutkinja Keti Hardi-Vilijams (Kathy Hardie-Williams) objašnjava da roditelji često nijesu svjesni da svojim ponašanjem ugrožavaju emocionalni razvoj djeteta.
Takav odnos ne mora nastati iz loše namjere. Naprotiv, roditelj može vjerovati da je riječ o posebnoj bliskosti i snažnoj povezanosti sa djetetom. Međutim, problem nastaje kada potrebe odrasle osobe postanu važnije od emocionalnih potreba djeteta.
Kada dijete preuzima ulogu partnera?
U zdravom porodičnom odnosu roditelj pruža djetetu podršku i pomaže mu da razvije samostalnost, samopouzdanje i osjećaj sigurnosti.
Kod emocionalnog incesta taj odnos postaje obrnut.
Roditelj može od djeteta tražiti utjehu kada je usamljen, savjete o bračnim problemima, podršku tokom sukoba sa partnerom ili potvrdu da je dobar roditelj.
U pojedinim slučajevima dijete postaje jedina osoba kojoj se roditelj povjerava o finansijskim problemima, nezadovoljstvu na poslu ili teškoćama u ljubavnom životu.
Takva situacija može stvoriti osjećaj da dijete mora biti odgovorno za roditeljevu sreću.
Posebno je problematično kada roditelj očekuje da dijete zauzme njegovu stranu u bračnim sukobima ili kada ga navodi da se osjeća krivim zbog želje da provodi vrijeme sa prijateljima i razvija sopstvenu nezavisnost.
Kako prepoznati emocionalni incest?
Istraživači su 2021. godine razvili Skalu emocionalnog incesta u djetinjstvu (Childhood Emotional Incest Scale – CEIS), koja se koristi u istraživanju ovakvih porodičnih odnosa.
Skala obuhvata iskustva u kojima je dijete moralo da pokazuje veću zrelost od svojih godina, savjetuje roditelje o njihovim partnerskim problemima ili preuzima odgovornost za održavanje porodičnog mira.
Među pokazateljima ovog obrasca odnosa nalaze se situacije u kojima roditelj redovno traži od djeteta da ga utješi poslije svađe sa partnerom, očekuje da dijete rješava porodične sukobe ili svoje emocionalne potrebe stavlja ispred djetetovih.
Djeca koja odrastaju u takvim okolnostima često imaju osjećaj da su morala prerano da odrastu.
Umjesto da se bave školom, druženjem i aktivnostima karakterističnim za svoje godine, ona mogu postati preokupirana brigom o roditelju.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da povremeno povjeravanje roditelja djetetu ili razgovor o porodičnim problemima ne znači automatski da postoji emocionalni incest.
Ključna razlika je u učestalosti, intenzitetu i tome da li dijete dugoročno preuzima odgovornost koja nije primjerena njegovom uzrastu.
Zašto roditelji razvijaju ovakav odnos sa djecom?
Prema objašnjenjima stručnjaka koje prenosi Healthline, emocionalni incest može se razviti usljed različitih porodičnih okolnosti.
Posebno se izdvaja narušena partnerska komunikacija, razvod, smrt partnera, dugotrajni sukobi ili emocionalna nedostupnost drugog roditelja.
Roditelj koji nema dovoljno podrške drugih odraslih osoba može početi da se oslanja na dijete kako bi ublažio osjećaj usamljenosti.
U takvim situacijama dijete nerijetko postaje povjerenik kojem roditelj govori o svojim strahovima, nezadovoljstvu i ličnim problemima.
Ponekad se ovaj obrazac prenosi i kroz generacije.
Osoba koja je tokom sopstvenog djetinjstva bila emocionalni oslonac roditeljima može nesvjesno ponavljati isti odnos sa svojom djecom, jer drugačiji model porodične bliskosti nije imala priliku da razvije.
Posljedice mogu biti vidljive tek u odraslom dobu
Emocionalni incest može uticati na način na koji osoba doživljava sebe, druge ljude i partnerske odnose.
Djeca koja odrastaju u ovakvim okolnostima mogu razviti uvjerenje da su njihove potrebe manje važne od potreba drugih.
U odraslom dobu to se može ispoljiti kroz pretjeranu potrebu za ugađanjem drugima, teškoće u postavljanju granica i osjećaj krivice kada pokušavaju da zaštite sopstveno vrijeme ili emocionalni prostor.
Pojedine osobe mogu imati poteškoće u uspostavljanju stabilnih partnerskih odnosa, jer su od djetinjstva navikle da bliskost podrazumijeva odgovornost za tuđa osjećanja.
Mogu se javiti i problemi sa samopouzdanjem, osjećaj usamljenosti, perfekcionizam, anksioznost ili depresivni simptomi.
Ipak, važno je naglasiti da ove posljedice nijesu neizbježne i da se ne mogu automatski pripisati emocionalnom incestu. Na psihološki razvoj utiče veliki broj individualnih, porodičnih i društvenih faktora.
Zašto je teško prepoznati problem?
Jedan od razloga zbog kojih emocionalni incest dugo ostaje neprepoznat jeste činjenica da dijete takav odnos može doživljavati kao znak posebnog povjerenja.
Roditelj mu može govoriti da je jedina osoba koja ga razumije ili da bez njega ne bi mogao da se izbori sa životnim problemima.
Dijete zbog toga može osjećati ponos jer ga roditelj smatra zrelim, odgovornim i važnim.
Međutim, istovremeno može osjećati pritisak da uvijek bude dostupno i spremno da pomogne, čak i kada to znači zanemarivanje sopstvenih potreba.
Upravo ta kombinacija osjećaja posebnosti, odgovornosti i krivice može otežati prepoznavanje nezdravih granica.
Emocionalna bliskost nije isto što i emocionalni incest
Stručnjaci posebno naglašavaju da bliskost između roditelja i djece sama po sebi nije problem.
Otvorena komunikacija, međusobno povjerenje i iskazivanje emocija predstavljaju važne elemente zdravog porodičnog odnosa.
Razlika nastaje kada roditelj od djeteta očekuje da preuzme ulogu koju bi trebalo da imaju druge odrasle osobe.
Dijete može znati da je roditelj tužan ili zabrinut, ali ne bi trebalo da osjeća da je odgovorno za njegovo emocionalno stanje.
Zdrave granice omogućavaju roditelju da zadrži odgovornost za sopstvene odluke i probleme, dok dijete dobija prostor da se razvija u skladu sa svojim godinama.
Kako se prevazilaze posljedice?
Prepoznavanje nezdravih obrazaca odnosa predstavlja prvi korak ka njihovom mijenjanju.
Psihoterapija može pomoći osobama koje su odrasle u ovakvim okolnostima da razumiju porodičnu dinamiku, prepoznaju sopstvene emocionalne potrebe i razviju zdravije granice.
Hardi-Vilijams ističe značaj razumijevanja iskustava iz djetinjstva u procesu psihološkog oporavka.
Pisanje o sopstvenim iskustvima, individualna ili grupna terapija i podrška ljudi od povjerenja mogu biti korisni načini emocionalne obrade.
Roditeljima koji prepoznaju ovakve obrasce u svom ponašanju stručnjaci savjetuju da podršku za lične probleme potraže među odraslim osobama, prijateljima, partnerima ili stručnjacima za mentalno zdravlje.
Na taj način dijete se oslobađa odgovornosti koja mu ne pripada.
Iako iskustva iz djetinjstva mogu oblikovati kasnije odnose, ona ne moraju trajno određivati način na koji će osoba živjeti, voljeti i graditi porodicu.
Stručnjaci poručuju da je suština zdravog roditeljstva u tome da roditelj bude emocionalni oslonac djetetu, a ne da dijete preuzme odgovornost za emocionalnu stabilnost roditelja.
Izvor: Healthline
